About Mirjana Đuričić

http://www.djurovski.com

Osim društvenih mreža koje su mi dnevna zanimacija i preko kojih sam stekla dragih ljudi još više, kuvanje i finansije u svakom smislu te reči su moje pasije. Cifre su mi u krvi još od malih nogu i možda ne znam koji je koren od 12654 ali ću zato znati da vam kažem koliko je u zadnjih godinu dana poskupelo mleko u dinarima i procentima. Volim ljude, volim da čitam sve što mi dođe pod ruku i volim životinje - svih vrsta. Volim i vas koji ovo čitate i podržavate mu u nastojanju da budem još bolja.

Posts by Mirjana Đuričić:

Da skratim sebi muke :)

Reših da umesto toga što ću svima ponaosob pričati kako je bilo na proputovanju u Holandiju jednostavno svakog jutra napišem kakvi su utisci od prethonog dana i na taj način skratim sebi muke 🙂

Hajmo od početka.

Ustajanje u 5 am,na brinu ispijanje jutarnjeg Nesa,kiša napolju pada, sneg samo što nije.31.Mart,sneg negde sigurno para,uverena sam.

Ja sam spakovala samo prolećne stvarčice, entuzijasta verujem da će vreme biti lepo, i ima da bude,ništa me ne zanima. Pakujemo se u kola,roditelji sa standardnom rečenicom „Dete,ponesi toplu jaknu“ Baba Marta i te fore.

Neću,rešila sam da je proleće,uostalom to je samo prolayno naoblačenje.

Srećom pa su se skolnile barikade poljoprivrednika,pa bar ne moram da se cimam oko toga kako ćemo proći.Stićemona aerodrom taman toliko ranije da se čekiram a da nemoram dugo da čekam do leta. Hoću da popijem još jednu kaficu,obavezno pre poletanja.

Čekiram se,predam kofer i odoh na sprat da popijem kafu i lekić protiv muke.Nisam nikad sigurna hoće li mi biti muka,pa za svaki slučaj.

Kafa apsolutno diskasting, ne verujem, kako nes može biti loša?  Biće da može.

Izvlačenje kaiša,uvek to mrzim,kao i izuvanje,osećam se kao ludača,sve sa akcentom da treba da pazim kakve čarape obuvam na aerodrom,otkud znam hoće neko da me zagleda pa da se još  obrukam…

Pasoška kontrola i eto me,da vidim ukrcavanje gde je, i da se smestim pored prozora (Hvala Kumi na rezervacijama u oba pravca pored prozora) .

Eto nas,polećemo.

E tu kad se poleće imam malu frku kad mi se želudac zalepi za kičmu,pa ne znam da li će izdržati ostatak puta.Nebo je ok, bez obzira na kišu,nema jakih turbulencija,lepo je gore, čovek se oseti kao ptica bar na momenat.

Kako se podižemo tako gledam koliko smo ustvari sitni na Zemlji,kao mravi. Parcele u nijansama braon i zelene, nepravilno raspoređene.

Izlazimo iz prostora Srbije i furamo dalje, čini mi se kao da se krećemo toliko polako, sve do momenta kada ugledam Balaton jezero.

Pilot nam se obraća sa podacima da smona 11 000 visine i da je trenutna temperatura minus 52 stepena Celzijusa,da je sve ok, govori nam kuda ćemo leteti i daje u Amsterdamu nula stepeni. Odlično, toliko o mom proleću.

Dalje se leti, krajolici su slični, koji oblačić tu i tamo, prelepo. Malo snega u određenom momentu, ne mogu baš da skontam koja je zemlja, ali nije ni bitno, Holandija sigurno nije .

Iskreno, toliko sam nestrpljiva da stignem, inače dugo već nisam videla najmlađu mi tetku i njenu porodicu, pa celo putovanje ima još veću draž. Zanima me Holandija jako, verujem da je posebna, pričali su mi svi koji su do sada išli.

 

Kada dođete na područje Holadije odmah to shvatite. Parcele zemlje su kao nacrtane, bukvalno, kao da ste uzeli lenjir i olovku i nacrtali ivice, na kraju polja po jedna, tako deluje mala, vetrenjača.Boje u nijansama zelene, malo braon, tu je i voda naravno. Pri pogledu na pejzaž shvatite da stižete u jednu uređenu, divnu zemlju. Da sam samo zbog ovoga došla pa ne bih žalila!

Verujem da se polako približavamo odredištu, vreme je da se sleće, bar moj satić tako kaže. Pilot nam najavljuje sletanje,vezujte pojaseve eto nas!!!

Pri sletanju sam shvatila koliki je Shipol aerodrom,wow!

Kačimo se na hodnik za iskrcavanje i ja bukvalno jurim, nisam sigurna da ću uspeti sama da se snađem, pa pratim nekog čoveka iz aviona. Nisam mutava, ali što je sigurno sigurno je.

Dolazim do traka, kupim prtljag i bukvalno izlećem da nadjem moje, znam da me čekaju!

Izlazim kroz ona vrata i ugledam brata i tetka, tetku sa žutim Lalama (tulipanima) inače to je moje omiljeno cveće, jer u Srbiji cveta u vreme mog rođendana.

Sreća, radost naravno!

Krećemo ka izlazu,ja razgledam, sve mi je lepo!

Na putu ka njihovoj kući malo sam još zbunjena što od puta, što od zelenila na sve strane. A ja sam dete sa sela! Neverovatno je koliko ima zelenila!

Putevi široki, gužve nema.

Stižemo do kuće, usput primećujem da sve kuće u kraju liče jedna na drugu, nekako su ušuškane, simpatične kao da nam se smeše.

Arhitektura je prelepa! Ma sve je odlično!

Smeštam se u svoj apartman .

                                                                                              Pogleda iz mog „apartmana“

Malo priče, kafa pa u grad, dogovor je pao.

Idemo u obilazak centra Amstelfena.

Biciklima naravno!

Dobila sam bicikli,katanac broj 1 i katanac i lanac broj 2. Bez toga nema priče da ćete se švrćkati!

Krećemo polako biciklima i više vodim računa da se naviknem na biciklo nego na okolinu, nije da ne vozim bajk, nego prosto sam opijena brzinom dešavanja. Pre par sati u Srbiji, sa sad jezdim na bajku sa tetkom po ovim divotama!

Dođosmo do centra, imala sam samo jedan peh, zauzela sam celu stazu a morate vodtiti računa i o drugim učesnicima biciklističkog saobraćaja. Neki baka i deka za malo da me pokupe, ali ništa strašno idemo dalje.

U centru Markt ili pijaca. Starine, umetnička dela, nakit, biološka hrana. Sve je divno, šareno. lepršavo.

Obilazimo malo, tetka je pravi vodič , zatrpava me informacijama,moraću zapisivati, shvatam već sad.

Naravno ne bi bile žene, da nismo malo svratile i u po koji butik, ali već na početku shvatamo da je gužva, jer je prva nedelja u mesecu i tada su jedino nedeljom otvorene prodavnice u Amstelfenu, inače nisu.

Ostavljam obilaženje butika za neki drugi put.

Osećam se fantastično, narod je toliko šarenolik da se jednostavno odmah uklopite.

Otišle smo i do nove biblioteke,kakv je to divan dizajn.

Otvoren prostor, svetlo, možete iznajmiti svašta, od knjiga, CDova, pa čak i slike!

Možete popiti kafu za 1 euro i pročitati novine, otići na net.

Nisam slikala, ima dana.

Kupujemo hranu za večeru i krećemo nazad, drugim putem.

 

Tetka mi pokazuje gde je bio Crveni krst, od njega se danas ne nazire ništa, posađeno je cveće.

Imaju izreku za nešto što je bilo loše i prošlo je : Pokri ga peskom.Da se ne sećate i da vas ne boli.

Divan dan, zaspala sam pre nego što je pao mrak.

U 9 pm, još se vidi.

Neverovato za navići se.

Jutros u 6 i 30 se budim, naspavana, odmorna. Mislim da još nije ni 5. Mrak je, sve do pola 8.

Sad ispijam kafu i pripremam se za današnju avanturu!

Osveženje u Titelu – LoveLeyla u poseti!

Pustila sam da prodje koji dan da se slegnu utisci pa da napišem koliko nam je značio dolazak Jelene u Titel.

Planirala sam još odavno da je nekako „dovučem“ kod nas, samo nikako da se ukaže prilika za to, sve do jednom… Da napomenem, nismo se dok nije došla upoznale , ali pratim već neko vreme šta te vredne ruke rade i na koji način šarene ovo naše parče neba, i to što sam videla mi se baš dopalo, toliko da čak i ja koja sam od malih nogu važila za nekoga koga ručni radovi ne zanimaju pomno pratim dešavanja. Promeni se čovek s godinama, kažu.

Nego, kako smo se dogovorile?

Vrlo jednostavno, mnogo jednostavnije nego što sam mislila da hoćemo. Mail, dva, tri, sve rešeno sve dogovoreno. Bez puno natezanja i buke. Ja iznela predlog, ponudu šta i koliko mi možemo, kako mislim da bi bilo dobro. Ona dogovorila, može, super, dogovoreno.

Iskreno, brzinom svetlosti dogovor je pao. Od momenta kad je rekla da dolazi sigurno radovala sam se kao malo dete, prvo što ćemo se upoznati, drugo što će imati prilike i drugi da vide šta znači kad je neko voljan. A danas je najteže biti voljan. To sam još odavno shvatila.

Naime, Jelenino predavanje je prvenstveno bilo namenjeno članovima udruženja paraplegičara i kvadriplegičara „Petar Kočić“ Titel, ali sam verovala da ima još zainteresovanih da čuju i vide šta pametna glava  🙂 ima da kaže . Imala sam ideju da se okupi veći broj ljudi u većem prostoru, međutim par dana pre samog događaja došlo je do nekih nesuglasica pa smo morali da premestimo celu stvar na manji prostor.

To je značilo više stvari :

– manje ljudi će moći da prisustvuje događaju,

– manji broj osoba koje koriste invalidska kolica, zbog ne prilagođenosti terena (na obali reke)

– možda i kraće vreme.

Ipak, odluka je bila na meni i nisam želela da nas iko požuruje i ograničavana druge načine, pa je ovo novo mesto ipak bilo pogodnije.

Polako sam krenula u propitivanje članstva, ko bi to bio zainteresovan, i moram vam priznati da su me prijatno iznenadili. Ne samo tim što su želeli da dođu ( već sam odavno naučila da jedva čekaju da izađu iz kuća, pogotovo kada je lepo vreme pa imaju mogućnosti za tako nešto), nego su na radionici bili toliko aktivni da nisam mogla da verujem. Dan po dan je proticao, sve sam bila uzbuđenija kako se približavao taj 23.

Kada počenete da radite u okruženju osoba sa invaliditetom shvatite koliko je malo potrebno da budu zadovoljni, ne znam da li je tako zato što su naši članovi inače po prirodi takvi ili je povezano sa činjenicom da je večini njih na neki surov, nasilan način oduzeta mogućnost kretanja ili ako nije oduzeta a ono je bar otežana, pa su se sa privikavanjem na činjenicu da su sada „drugačiji“ (mrzim taj izraz u ovom kontekstu) razvili osobine kao što su strpljenje, jednostavnost, zahvalnost na svakom novom danu. Možete u potpunosti da promenite pogled na život kada čujete samo jednu od njihovih životnih priča, a kamoli nekoliko. Shvatite vrlo brzo kako da poslažete prioritete i šta je to što čini onu pravu nit života.

No, da se vratim Jeleninom gostovanju.

Dođe i taj dan. Od jutra sam jurila da završim još neke sitnice, tri puta išla do Male Čarde da vidim da li je sve ok, hoće li biti dovoljno mesta, kakv je prilaz. Vreme početka naše radionice je bilo 13 h. Nisam očekivala da će odgovorna Jelena doći sat vremena ranije, međutim eto nje već u 12 h da kaže kako su stigli i da joj dam uputstva kako do tamo.Tek kada sam prekinula vezu sam hvatila da ja nisam ni na pola sa svojim pripremama, uh, uhvatila me panika!

Bukvalno sam letela po kući i za 15tak minuta krenula ka odredištu!

Upoznavanje, topli osmeh i odmah je krenulo ćaskanje, ne samo sa mnom nego sa svima. Očekivano sam smatrala da je prijatna i razgovorljiva, topla i mila osoba!

Jedino sam i dalje strepila kako će ostali prihvatiti predavanje, hoće li im biti interesantna radionica, da li će želeti da se prepuste maštarijama?!

Posle svega par minuta shvatila sam da su brige uzaludne, da su je svi prihvatili baš kao i ja, da su shvatili ono što i ja.

Prosto je nemoguće da odolite toj pozitivnoj energiji, toj toploj reči i osmehu!

Bila sam prezadovoljna kada su svi uhvatili konac i iglu, materijle, makaze i krenuli da ostvaruju ono što je Jelena zamislila kao dobar način da se zainteresuju za njen zanat.

DSCN0150
Iskreno, verovala sam da ćemo se dopasti jedni drugima, ona nama i mi njoj. Verujem da nije očekivala da će se toliko lepo družiti sa nama, Verujem da smo je bar malo oduševili, u odnosu na to koliko je ona nas, svojom jednostavnošću i iskrenošću. Naši članovi su prepoznali da im je prišla od iskreno i verujem da je i Jelena to osetila.

Želim samo da vam kažem zašto je bitno organizovati ovakva dešavanja, za nas iz malih sredina je bitno da vam se malo pohvalimo, da vidite kako mi živimo, kako je kod nas lepo, kako osim vašeg betona i zgrada postoje i druge, lepe , možda čak i lepše stvari.

Za nas kao udruženje, bitno je jer smo možda dali po koju ideju kako da se pusti mašti na volju, ostvari neka ideja, možda i zaradi neki dodatni dinar, u svakom slučaju kako da se čovek oseća ravnopravno. Ravnopravno, e to vam je inkluzija.

Baš to je, ovih dana toliko spominjana inkluzija, kada uključite u redovne tokove života osobe koje imaju bilo koju vrstu hendikepa, kada im pružite osećaj da su sjajni i da su posebni, ali ne sa posebnim potrebama, nego posebni zato što su živi, zato što imaju kreativnost, zato što su ljudska bića kao i sva druga.Da su obično posebni. E taj izraz volim.

Draga Jelena, svi te puno pozdravljaju i pozivaju te da kad god želiš ponovo posetiš naš kraj .Naravno i ostatak ekipe 🙂

Podučavanje

Podučavanje

Tiffany St James – Lara Croft of digital era

 There are many analogies from government to business. They face similar issues in the use of digital engagement and social media: How can we get our leaders to recognize the worth of our endeavours?

 

Tiffany St James is the former Head of Public Participation for the UK Government, the first role of its kind in the UK; she trained the UK Civil Service on how to better engage with public online. Beside this Tiffany is also a digital strategist, trainer and international speaker. She aligns corporate objectives and digital people skills with her knowledge of evolving technology.

Tiffany launched social media outreach laboratory for Euro RSCG London in February 2011, one of the UK’s top five advertising agencies, and is retained as their Head of Digital Business Development.

As the former Head of Public Participation of the UK Government, the first role of its kind in the world, Tiffany was the strategic leader on all social media training, tools, skills and capability. She launched data.gov.uk, working with Sir Tim Berners-Lee.

Tiffany was the first Director of Communications for Directgov and designed and delivered national public consultations resulting in policy changes.

BO: How in the world you’ve got into this entire digital stuff?

Tiffany: I was always interested in technology. I had one of the first early home PC’s at 9 years old (a whole smoking hot 1KB of memory!) I was fortunate enough to be in the UK government publishing some of the earliest public consultation papers on the web when the UK Government saw the need for one citizen-facing website, Direct.gov, which I had the great pleasure to help launch. From there it was a natural progression to help with digital launches such as Data.gov and then assist in the strategic direction of social media interaction.

BO: What would you do professionally in another life? What did your parent’s want you to be? 🙂

Tiffany:  My parents wanted me to be happy, but didn’t steer me towards any particular career. They massively encouraged me work hard and get a good education.

In another life I’d like to be Lara Croft, my female action hero – but in work terms I’ve always loved inspiring other people to think differently to further their own horizons, so some kind of coach or Enterprise Angel.

BO: Do you think that all of us must have Facebook, Twitter or some else social network account for making us visible?

Tiffany: Social Rank and Social Reputation is becoming more prevalent. Some tech companies in Silicon Valley won’t employ people with a Klout.com social rank under 50. People with a high social ranking are starting to be offered privileges from travel, hospitality and brands because peer to peer recommendation is more trusted than advertising (90% as opposed to 14%). Essentially it’s personal choice whether you have open networking profiles, and whether you want to be more private or want to use social platforms to increase your visibility.

BO: How does it feel to work for Government?

Tiffany: Working for the UK Government for 8.5 years in the age of earlier use of technology to open data and social media strategy was incredibly valuable experience and a piece of work I am extraordinarily proud of. I had the opportunity to work some of the world’s best minds in technology (Sir Tim Berners-Lee inventor of the worldwide web and professor Nigel Shadbolt Head of Artificial Intelligence in the UK) as well as some of the UK’s brightest coders and programmers for Rewired State – the UKs leading developer network. Andrew Stott who I worked for was awarded a CBE for opening up government data. So to have the opportunity to work with every other government around the world in early use of social media for governments was a fantastic opportunity and the Public Participation Agenda that led had the eye of the world at the time.

BO: Did you use the same approach that you use for companies?

There are many analogies from government to business. They face similar issues in the use of digital engagement and social media: How can we get our leaders to recognize the worth of our endeavours? How can we reassure our teams that letting control of our brand in social spaces is OK? Who should own and manage our social channels? Where should it sit in the business?

Businesses have the added Endeavour of leading people to direct purchase of course but the organizational infrastructure issues are the same.

BO: How much do you know about digital literacy in Serbia? What do you expect to see and to find in our country?

Tiffany: I’m delighted that BlogOpen is in its 5th year and galvanizes the Internet Community across several countries to look at participation which is a great thing to see. My focus is on digital use in government so I’ve been looking with interest about the opportunities your civil service can use to engage people in public social debates and communicate through social channel.

BO: Can you tell us what is the topic that you prepare for BlogOpen 2011. And for whom did you recommend it?

Tiffany: I’ll be talking about Digital Engagement: Citizens and Government which should be of most interest to people working in public sector fields although the strategy of galvanizing individuals for action can be applied to any organization.

BO: What is it that helps you to keep in your hands and mind in everything?

Tiffany: You have to be really interested in your subject matter so that learning the fast changes that happen particularly in digital and social technology is genuinely fascinating and not ‘work’.

Clay Shirky in his fantastic book ‘Here Comes Everybody’ famously quoted ‘It’s not information overload, it’s filter failure’. So focusing on what you can keep abreast of and what you have to recognize that you can’t keep an oversight on is really important.

 

Tiffany on other conference.